TEORIJA PRAKSE: eseji o ideologiji, kulturi i društvenoj strukturi

Tekstovi Srećka Puliga okupljeni u ovoj knjizi bave se ideološkim i društvenim pitanjima, iz naglašeno lijeve pozicije, što je za one koji poznaju Puligov rad sasvim očekivan rakurs. Puligova razmišljanja su britka i zaigrana, i nude lucidne uvide svima zainteresiranima za područja “ideologije, kulture i društvene strukture”. “Knjiga Eseji o ideologiji, kulturi i društvenoj strukturi znanstveno je djelo kompleksnog analitičkog zahvata s pozicija širokih, utemeljenih, logičnih, kompleksnih i, što je najvažnije, dinamičkih i dijalektičkih zasada marksizma iz sva tri stoljeća koje obuhvaća taj teorijsko-analitički pravac. Pisana kao obuhvatna društvena analiza hrvatske društvene stvarnosti kasnog 20. i prvih desetljeća 21. stoljeća ona i obuhvaća i nadilazi žanrovske okvire društvene analitike s pripadajućim teorijskim aparatom, kritičkih eseja o suvremenosti, prakse pisanja informativno-polemičkih feljtona, kompendijske namjere jednog autorefleksivnog metodološkog priručnika te sasvim akademske namjere upućivanja na opsežnu bibliografiju.” - Iz recenzije Borisa Koromana “Znanstveni eseji u ovom rukopisu namijenjeni su u prvom redu širokom čitateljstvu, ali koje ima sklonost ka znanstvenoj literaturi u području kritički orijentirane humanistike, odnosno filozofije, političke teorije, sociologije i antropologije. Također, istraživači u domeni politički lijevo orijentirane misli u ovom će rukopisu zasigurno pronaći vrijedan historiografski i polemički materijal.” --- Iz recenzije Andree Matoševića “Sva ljudska spoznaja po svom smislu odnosi se na praksu. O tome govori još antička filozofija, ali potpuno jednako i današnji televizijski dnevnik. Spoznate istine treba da rukovode praksom, govorio je filozof Aristotel, misleći pritom i na svakodnevno iskustvo ljudi, ali i na umjetnosti i znanosti. Svi moraju raspolagati pravim znanjem, pa bili ljudi fizičkim radnicima, zanatlijama, trgovcima, liječnicima, vojskovođama ili državnicima.” “U ovdašnjoj znanstvenoj tradiciji, još od Jugoslavije, a naročito u razdoblju koje je vodilo prema njezinoj disoluciji, puno se govorilo o socijalnim razlikama među ljudima, njihovu bogatstvu ili siromaštvu. Pritom se služilo sociološkim kategorijama poput grupa, slojeva, društva i zajednice, no nivo se klase u pravilu zaobilazio. To je dvostruko zanimljivo. Prvo, zato što tako nešto, na prvi pogled, ne bismo trebali očekivati od društva čije je vodstvo “uspostavilo” socijalizam, pozivajući se na marksizam. A partija u svojem programu, sve do dekadentnog kraja, čak i na diktaturu proletarijata. Drugi pogled podsjetio bi nas na staljinističku tradiciju, čiji su ostaci očigledno ipak preživjeli obračun s originalom iz 1948. godine, a za koju je karakteristično da prijelazno društvo proglašava ostvarenim socijalizmom, pa dakle i već besklasnim. O teškoćama klasne analize svakog posebnog socijalističkog društva, pa tako i jugoslavenskog, vrijedilo bi napisati novih knjiga, a ne samo tekstova.”