U PREDASIMA VELIKOGA RATA: postkarte Stjepana Sertića 1915.-1918.

Stjepan Sertić rođen je u Zagrebu 20. veljače 1882. od oca Dane i majke Franciske, rođene Lauš. U rodnome gradu polazio je osnovnu školu i klasičnu gimnaziju, a školovanje je nastavio na Višoj domobranskoj realki u Šopronu te akademiji Ludovika u Budimpešti. Poručnikom je imenovan 18. kolovoza 1904., a od 1. rujna iste godine započeo je služiti u 25. domobranskoj pješačkoj pukovniji. Tijekom službe pohađao je više različitih bojnih tečajeva (za strojnu pušku, više vodstvo postrojbi, zrakoplovnoga izvidnika i bojne plinove). Od 26. srpnja do 13. rujna 1914. zapovijedao je 6. satnijom, a nakon toga, do 22. listopada 1918., III. bojnom 25. domobranske pješačke pukovnije. U ljeto i jesen 1914. ratovao je na Balkanskome bojištu, gdje je u borbama na Gučevu brdu ranjen. Nakon potpunoga oporavka, kao zapovjednik XII. hodne bojne, sredinom 1915. premješten je na Istočno bojište na kojemu je sudjelovao u nekim od ključnih bitaka austrougarske vojske protiv carske Rusije. Početkom 1918. sa suborcima je prebačen na Jugozapadno bojište na kojemu je ostao do kraja rata i sloma Monarhije. Krajem 1918. godine kao zapovjednik bojne sudjelovao je u oslobađanju Međimurja, nakon čega je kao časnik na raznim dužnostima do umirovljenja 1929. služio u vojsci Kraljevine SHS. Za zasluge na bojištu nekoliko je puta odlikovan. Sa suprugom Natalijom je po završetku Prvoga svjetskog rata živio u Varaždinu gdje mu se 1923. rodio sin Stjepan. Nakon istupa iz vojne službe, krajem 1931., u Beogradu je završio Zadružni dvostruki američki knjigovodstveni tečaj - nakon čega je do 6. travnja 1941. radio kao knjigovođa i tajnik Kreditne zadruge državnih službenika u Zagrebu. Poslije napada sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju, 10. travnja 1941., uime NDH u Karlovcu je preuzeo zapovjedništvo grada. U domobranskim je postrojbama nove države na raznim dužnostima ostao do drugoga umirovljenja 17. srpnja 1943. Zadnji je put u vojnu službu izvanredno pozvan 1. veljače 1944. i upućen u Zakladu hrvatskih ratnih ozljeđenika. Umro je u Zagrebu 24. veljače 1966. Dio Sertićevih svakodnevnih razmišljanja iz razdoblja trajanja Velikoga rata, točnije 1915. - 1918., sačuvan je na postkartama što ih je supruzi pisao u predasima bitaka. Na tome se neobičnomu komunikacijskomu sredstvu, osim tekstova na poleđini, s prednje strane nalaze izvorne fotografije s prikazima pozadinskih aktivnosti, vojničkih nastambi te Sertića i njegovih ratnih drugova. Zbog iznimne slikovitosti povezane s dokumentarnošću zapisa postkarate su široj javnosti prikazane kao jedinstven biljeg vremena žalosno brzo zaboravljenoga ponavljanjem novoga svjetskog sukoba. U dopisivanju je, uz nekoliko rijetkih iznimaka, Sertić supruzi o ratu govorio kao da ovaj zapravo ne postoji. Da je kojim slučajem ostao nepoznat povijesni kontekst korespondencije, prosječni bi čitatelj bilješke, događaje, ljude i krajolike prispodobio drukčijim prilikama. Da na fotografijama nema muškaraca u odorama, privremenih vojničkih izbi, nekoliko spomena tjelesne i duševne iznurenosti, dopisivanje supružnika mogli bismo bez ikakvih poteškoća premjestiti u neko drugo vrijeme i neka druga mjesta. Na neki je način i ova publikacija pokušaj da se nad stradanjima i smrtima Velikoga rata navuče drukčija, svjetlija, koprena. Ona nesvakidašnja, možda posve izmišljena, ali u ovom slučaju utkana u bilješkama starima već više od stotinu godina.