UNUTARNJI PRIJEVODI

Sarajevo kao simbolički i stvarni topos ratne apokalipse jest nova tačka dodira između svih u ovoj knjizi. Ono ih povezuje na bezbroj načina i u odnosu na njega svi tekstovi u knjizi dobivaju novi smisao. U njemu se nakon smještanja u druge jezike i kulturalne prostore u određenom smislu udomljuju i Hemon, i Jergović, i Mehmedinović, i Pištalo, a njegovu huktećutopionicu smrti na ovaj ili onaj način, izravno ili neizravno, upisuju u svoje stvaralaštvo i Biljana Srbljanović, i Otto Tolnai i Tomaž Šalamun. Tolnaieva hukteća topionica smrti kao metafora ukupne povijesti, a pogotovo prošlog stoljeća, i Sarajevo kao njihova sinegdoha, uvezuje etičku podlogu poliloške poetike svih stvaralačkih osobnosti u ovoj knjizi, kojoj Biljana Srbljanović dramom Pad, raskrinkavajući ideološko zlo, pridodaje svoje plodotvorno katarktičko izvorište. „Unutarnji prijevodi“ nastali su u virtualnom prostoru, a jedino je tako mogla i nastati, budući da su njenih šest autora i jedna autorica, bilo zbog povijesnih okolnosti ili vlastitim životnim izborom, razbacani po čitavoj planeti. U virtualnom prostoru nekadašnja zajednička kultura zemlje koja se raspala u ratovima devedesetih - još jedino i može postojati. Izmještanje stvarnog u virtualno do nemogućnosti da se oni razdvoje obilježava postjugoslavensku književnu situaciju stalne raspršenosti i stalnog sabiranja, nomadstva i apatridstva, melankolije i refleksivne nostalgije. Intelektualno nomadstvo, prelazak preko granica jezika i državnih granica koje je iscrtala svirepa povijest, stalno unutrašnje prevođenje u situaciji bilingvalnosti i polilingvalnosti povezuje izrazite spisateljske osobnosti u hibridnu cjelinu ove knjige. Ona i nije ništa drugo do nastojanje njenih priređivača da uvrštene autore i autoricu odvedu na virtualnu pozornicu i omoguće njihovim opusima da se međusobno uvezuju, ulančavaju i da se njihova ostvarenja neprestance međusobno dozivaju i održavaju jedno u drugom, tvoreći knjigu kao osobenu polijezičnu spisateljsku scenu. Drama Pad Biljane Srbljanović može se stoga dozivati s poezijom Tomaža Šalamuna i ogledati u njoj, a ova u pjesništvu Otta Tolnaia, dok Miljenko Jergović, Aleksandar Hemon, Semezdin Mehmedinović i Vladimir Pištalo stvaraju svoje imaginarne književne svjetove u stanju nomadske izmještenosti, u svom jeziku smještenom između jezika. Namjera je bila i osmotriti postkišovsko književno stanje na prostoru ex Jugoslavije, gdje je Kišov dokumentarizam tačka paradigmaskog poetičkog obrata, a stvaranje iza njega obilježeno je rasapom jezika u jezike. Iza tog rasapa ceri se avet ideologije i bujaju stvaralačke egzistencijalne situacije koje se iz lokalnog neprestano izmještaju u globalno, prevode vlastiti jezik u postapokaliptičnu aleksandrijsku bib lioteku u neprestanoj težnji za cjelinom koja stalno izmiče. Jezik se tako otkriva u stalnom putovanju, izmještanju, raskorjenjivanju, ali i smještanju u nove kulturne kontekste, te u povratku, ili barem težnji za njim, sred ratne apokalipse ili neposredno iza nje. Odlaziti i vraćati se, usprkos granicama, baš zbog mogućnosti njihovog prelaženja i prevazilaženja i u vremenu i u prostoru, putovati je dakle temeljni poetički nalog koji ove autorske osobnosti uvezuje u postjugoslavensku polilošku poetičku zajednicu, a njihove tekstove uvrštene u ovaj izbor nastoji postaviti u heterogenu, žanrovski hibridnu strukturu koja se na semantičkoj razini otkriva kao stalna težnja za ucjelovljenjem svijeta u neprestanom osipanju i fragmentiranju.