UVOD U POLITIČKU KOMUNIKACIJU

Prije više od osamdeset godina Walter Lippmann uočio je da se demokratska praksa "našla na prekretnici" (1954, 248). Demokratski je proces -činilo mu se četiri godine po završetku Prvoga svjetskog rata - u dotad povijesno nezabilježenoj mjeri inkorporirao zasebne strategije uvjeravanja kojima su se koristili politički akteri. Postupno proširivanje prava glasa od ranoga devetnaestog stoljeća na sve šire i šire slojeve pučanstva, zajedno s pojavom medija masovne komunikacije, iz temelja je promijenilo narav političkog procesa, bez obzira na ishod. Više se nije moglo pretpostaviti da političko djelovanje proizlazi iz kolektivno oformljene volje racionalnih, prosvijećenih, imućnih i obrazovanih muškaraca (jer su, naravno, posrijedi bili isključivo oni). Otad će odlučivati mase, koristeći se svojim pravom glasa, te utjecajem javnog mnijenja na politički proces. No javno je mnijenje - priznao je Lippmann još 1922. - bilo nešto konstruirano, proizvedeno, što su mogli oblikovati i čime su mogli manipulirati oni koji su za to bili zainteresirani. U tu se svrhu, uočio je, pojavila nova profesionalna klasa "propagandista", ili "predstavnika za tisak", koji su stajali između političkih organizacija i medijskih institucija i čiji je posao bio utjecati na novinsko izvještavanje o njihovim klijentima i time - nadali su se - na javno mnijenje.