VINOGRADI U KOSINJU: i ostali tragovi vinogradarstva u Lici

Kosin, Cosin, Khesin, Rhesin, Rheisin, Rusin, Rheissin, Kusin, Cossin, Cuchin, Kasin, Kossin i Kossini do sada su utvrđeni toponimi Kosinja na geografskim kartama od 1528. (Tabula Hungariae) do 1881. god. (Oesterreich-Ungarisc Monarchie). Dakle, kartografi od 16. do kraja 19. st., vrlo često su prikazivali Kosinj različitim toponimima, a kojima su naziv Kosinja rastezali gotovo do neprepoznatljivosti, no ipak su imali potrebu ucrtati Kosinj na svojim kartama. Tu se gotovo sigurno zrcali određena posebnost ili osebujnost Kosinja. Možda je to ista ona osebujnost, kojom ga Ivan (Anž) VIII. Frankopan Brinjski naziva „Kosinj osebujni“. S obzirom na to da znamo za cijeli niz kartografskih, povijesnih i drugih pokazatelja koji Kosinj postavljaju kao lokalitet naše prve tiskare, tu bi osebujnost Kosinja trebalo tražiti upravo u mogućem tiskanju naših inkunabula. Novu posebnost Kosinja i kosinjskoga kraja donose autori na stranicama ove knjige. Tako se u ovoj knjizi, po prvi put u cjelokupnoj literaturi, daje sveobuhvatno istraživanje kosinjskih vinograda, loza i vitikulture. Istraživanje prikazano u ovoj knjizi, čini nekoliko istraživačkih dijelova. Prvo je obavljen terenski rad u analizi živućih ostataka kosinjskih loza jednog vinograda u Donjem Kosinju (Trapan) te analizi lokaliteta kosinjskog vinograda (terase) u Gornjem Kosinju. Nadalje u knjizi se donosi stručni (ampelografski) opis kosinjskih loza bijele Pršljivke i crnog Vingora, kao i rezultati njihove DNA analize. Tako DNA analiza Pršljivke kazuje kako ona nema istovjetan genetski profil s nekom drugom sortom, odnosno za sada možemo govoriti o autohtonoj (vjerovali ili ne) kosinjskoj lozi! S druge strane DNA analiza Vingora pokazala je kako ta sorta potječe iz Austrije pod imenom Battraube, a u našim je krajevima poznata pod imenom Modra batovka. Radi se o staroj austrijskoj sorti, koja je kod nas tek nedavno pronađena u vinogradima Ozlja i Vrhovca ozaljskog i to u okviru agronomskog istraživačkog projekta koji je još uvijek u postupku. Gotovo je nevjerovatna činjenica da se, za sada, ta genetski identična sorta kod nas pronalazi samo u Ozlju i Kosinju, da su tim gradovima u XV. stoljeću (barem neko vrijeme) upravljali knezovi Frankopani i to ni više ni manje nego otac i sin (Bartol IX. Frankopan Ozljem, a nešto kasnije Ivan (Anž) VIII. Frankopan Kosinjem), te da u njihovim listinama iz tog razdoblja pronalazimo podatak o kosinjskim (ondašnje selo Košćice) vinogradima. U knjizi se potom donosi analiza svih povijesnih kazivanja o ličkom i kosinjskom vinarstvu i vinogradarstvu, a koje imamo sačuvano i u zapisima glagoljaških listina iz srednjeg vijeka i to na tri lička lokaliteta: 1451. godine za sada najstariji zapis govori o vinogradima koje su uzgajali autohtoni hrvatski stanovnici Srbljani u i oko ličkog mjesta Srb, 1492. godine spominje se trsje u selu Sićevo na području današnjeg Mušaluka te 1493. godine navode se vinogradi u selu Košćice na području današnjeg Goljaka i Rudinke u Donjem Kosinju. Potom se detaljno analizira kartografija kosinjskih vinograda s obzirom na to da se oni pojavljuju na dvije povijesne geografske karte. Isto tako, višemjesečna analiza katastarskih podataka cijele katastarske općine Gornji i Donji Kosinj daje također iznimno zanimljive podatke o kosinjskim vinogradima te se u konačnici kosinjsko vinogradarstvo analizira i s etnografskog stanovišta. Nakon pune tri godine rada na ovoj knjizi njeni autori vjeruju da će činjenice koje ona donosi promijeniti općeprihvaćeni stav kako vino u Lici ne može uspijevati te kako će utjecati na novu sliku Kosinja, kao zaista osebujnog i posebnog ličkog, pa time i hrvatskog mjesta. Tu posebnost Kosinj krije u svojoj bogatoj povijesti čiji dio se donosi i u ovoj knjizi, pa će time možda ona postati inicijalni pokretač pozitivne promjene njegove, za sada, upitne budućnosti. Nadamo se i vjerujemo u kosinjsku budućnost jer Kosinj jest mjesto prve tiskare u Hrvata te područje najvećih i autohtonih vinograda u Ličana.