ZAŠTITA PRAVA NA OSOBNU SLOBODU U KAZNENOM POSTUPKU U PRAKSI USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE

Monografija “Zaštita prava na osobnu slobodu u kaznenom postupku u praksi Ustavnog suda Republike“ autora Gregori Graovca, višeg ustavnosudskog savjetnika na Ustavnom sudu Republike Hrvatske, obranjena je kao doktorska disertacija na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u 2017. godini pod mojim mentorstvom. Njezin cilj bio je utvrditi ustavne standarde zaštite osobne slobode u kaznenom postupku koje je Ustavni sud Republike Hrvatske razvio u svojoj dosadašnjoj praksi, te ih usporediti sa standardima koje je postavio Europski sud za ljudska prava. To je ostvareno temeljitim empirijskim istraživanjem sudske prakse obaju visokih sudova, određivanjem pozitivnih i negativnih obveza u odnosu na članak 5. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te utvrđivanjem sadržaja i opsega konstitucionalizirane zaštite prava na slobodu u kaznenom postupku u Republici Hrvatskoj. Zbog važnosti teme koju je autor obradio i kvalitete disertacije, vrlo je važno da je objavljena kao knjiga kako bi bila dostupnija široj stručnoj i općoj javnosti te postala neizbrisiv dio hrvatske kaznenopravne literature. Pravo na osobnu slobodu u kaznenom postupku, kao temeljno ljudsko pravo, predstavlja jedno od najizgrađenijih pravnih područja u praksi Europskog suda za ljudska prava. Sud je kroz svoju praksu do detalja razvio i dalje razvija materijalnopravne, procesnopravne i izvršne pretpostavke oduzimanja i ograničavanja osobne slobode. Međutim, autor primjećuje da konvencijska praksa ne obuhvaća samo progresiju, već u određenim područjima, primjerice u kontekstu borbe protiv terorizma, i regresiju. U knjizi se, između ostalog, detaljno obrađuje koncept, razvoj i važnost teorije o ljudskim pravima, geneza pojma “osobne slobode“ od prvih povijesnih dokumenata, kao što su Magna Carta i Habeas Corpus Act, do suvremene međunarodnopravne zaštite kroz različite međunarodne globalne i regionalne organizacije, definicija pojma osobne slobode, kriteriji razgraničenja u odnosu na slobodu kretanja, odgovornost države za radnje privatnih osoba i ekstrateritorijalni učinak, limitiranje ovlasti državnih tijela pri ograničavanju slobode uskim tumačenjem sukladno načelu zakonitosti i zabranom arbitrarnosti. Nakon analize općih elemenata prava na slobodu, nastavlja s kritičkom analizom materijalnopravnih pretpostavki za pritvor, kao što su razumna sumnja te pojedinih causa arresti, koje uključuju rizik nenazočnosti suđenju, ometanje dokazivanja, počinjenje daljnjih kaznenih djela te narušavanje javnog reda i mira. Procesna jamstva oduzimanja slobode analizirane su kroz pravo na obavijest, pravo na dovođenje pred sud u najkraćem roku, suđenje u razumnom roku, pravo na jamstvo te postupovna jamstva habeas corpus nadzora. Središnji dio knjige je četvrto poglavlje, u kojem su izloženi rezultati kvalitativnog i kvantitativnog istraživanja ustavnosudske prakse o pravu na slobodu. Uvodni dio sadržava kritičku analizu odredaba Ustava kojima se štiti pravo na osobnu slobodu, koja upućuje na njihove manjkavosti i nedorečenosti. Zatim slijede rezultati empirijskog istraživanja, prvo glede apstraktne ustavne kontrole odredaba Zakona o kaznenom postupku, a zatim konkretne kontrole kroz ustavne tužbe. Autor je proveo vrlo temeljito i opsežno istraživanje ustavnosudske prakse o pravu na slobodu, koje je obuhvatilo sve odluke Ustavnog suda o ustavnosti odredaba Zakona o kaznenom postupku, kao i sve odluke Ustavnog suda povodom ustavnih tužbi. Istraživanje je obuhvatilo ukupno 1 088 ustavnih tužbi u razdoblju od 2. prosinca 1998., kada je Ustavni sud po prvi put proglasio dopuštenom ustavnu tužbu protiv pritvorskih odluka, do 15. rujna 2016. godine. Analizirajući apstraktnu kontrolu posebnu pozornost posvetio je Odluci Ustavnog suda od 19. srpnja 2012., kroz koju je analizirao ustavnost, osim istražnog zatvora i drugih kaznenoprocesnih mjera za osiguranje prisutnosti okrivljenika u kaznenom postupku. Rad Ustavnog suda na ustavnim tužbama protiv pritvorskih odluka kaznenih sudova podijeljen je na razdoblje “uspavanosti“, “buđenja“ i “preopterećenosti“. Temeljem kvalitativne analize autor je utvrdio devetnaest neuralgičnih točaka naše ustavnosudske prakse, kao što su osude Republike Hrvatske od strane Europskog suda za ljudska prava zbog odbacivanja ustavnih tužbi u slučajevima kad rješenje o istražnom zatvoru nije važeće odnosno kad podnositelj nije u istražnom zatvoru; utvrđivanje postojanja osnovane sumnje o počinjenju djela samo nabrajanjem dokaza; neodgovarajuća ocjena od strane Ustavnog suda marnosti državnih tijela u postupanju u kaznenim postupcima kao konvencijske i ustavne pretpostavke za oduzimanje slobode; niz nedostataka, neusklađenosti i nedosljednosti u praćenju zauzetih ustavnih stajališta i izgrađivanju ustavnosudske prakse u ovom području; arbitrarnost u postupanju Ustavnog suda. Pred čitateljima se nalazi prvo i jedino samostalno, sveobuhvatno i sustavno djelo na hrvatskom jeziku o ustavnoj praksi zaštite osobne slobode u kaznenom postupku u Republici Hrvatskoj. Ono predstavlja značajan doprinos hrvatskoj pravnoj znanosti, ali i pravnom poretku Republike Hrvatske. Širina obuhvaćenih pravnih pitanja u obradi teme i dubina analize otkrivaju i veliko praktično iskustvo autora u radu na predmetima pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske. Knjiga prati izuzetno dinamičan razvoj ustavne prakse u ovom području do danas, daje potpun uvid u konvencijsko i ustavno pravo o zaštiti osobne slobode u kaznenom postupku i otkriva (ne)ispunjavanje implementacijskih obveza u Republici Hrvatskoj od strane Ustavnog suda. Zaključno autor jasno, suvereno i kvalitetno daje prijedloge za rješenje pojedinih problema i poboljšanje ustavnosudske zaštite prava na slobodu. Stoga treba čestitati autoru i izdavaču na objavi ovako važnog i vrijednog djela. prof. dr. sc. Zlata Đurđević, 25. listopada 2017.