ODRAZI: likovni osvrti o djelu Antuna Babića

UMJESTO POGOVORA Ove 2008. godine navršit će se točno pedeset godina od mog stjecanja diplome akademskog kipara na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti i, na neki način, službenog ulaska u javni likovni život. U to doba studentima Akademije bilo je zabranjeno javno nastupanje, osim na studentskim izložbama. Te 1958. godine učlanio sam se u ULUH (Udruženje likovnih umjetnika Hrvatske) u Zagrebu i iste godine prvi put izlagao na izložbi tog udruženja. Tijekom sljedećih godina, pa sve do sada, živim u Vinkovcima, na krajnjem istoku Hrvatske. Iz Vinkovaca slao sam u svijet svoje likovne poruke relativno učestalo, te me je likovna kritika s interesom pratila. Sudjelovao sam na raznim značajnim izložbama, kao su izložbe Zagrebačkog salona, izložbe grafike i crteža u Kabinetu grafike HAZU (prije JAZU), trijenalne izložbe hrvatskog kiparstva, 1000 godina hrvatske skulpture, zatim na nekoliko izložbi svjetskog medaljerstva (FIDEM) i na međunarodnim izložbama grafike, te na izložbama hrvatske umjetnosti u organizaciji Ministarstva kulture RH koje su, kao putujuće, bile priređene u raznim zemljama i na raznim kontinentima. Ovim izborom i objavljivanjem sabranih tekstova o mojim samostalnim izložbama, želim zapravo i zahvaliti svim tim ljudima, koji su u mojim grafičkim i kiparskim djelima pronašli nešto, o čemu su razmišljali i pisali. Neki su to učinili jedanput, ali iskreno i prijateljski. 0 mojoj prvoj samostalnoj izložbi u Vinkovcima pisao je Dionizije Švagelj (1923. - 1985.) s puno razumijevanja. Neki drugi su o mom radu pisali češće, pa su me pratili kroz duže vrijeme. Najčešće su pisali Bogdan Mesinger, moj dragi prijatelj, zatim Vladimir Maleković (1936. - 2003.) i Oto Švajcer (1907. - 2003.), kome sam u jednoj publikaciji (Hommage a Oto Švajcer, 2007.) odao počast nizom reprodukcija mojih djela. Malekovića i Švajcera upoznao sam tek nakon objavljivanja njihovih prvih osvrta, kao i Josipa Depola (1919. - 2000.), koji je uz Matka Peića (1923. - 1999.) pisao već o mojoj prvoj samostalnoj izložbi u Zagrebu 1959. godine, što je mladom umjetnika "dalo krila". Obojica su pisali i kasnije. Tonko Maroević objavio je dva osvrta u novinama, ali je obavio najveći posao radeći na mojoj monografiji (2002.) iz koje je ovdje objavljen autoriziran sažetak. Moji prijatelji Branko Ružić (1919. - 1997.) i Branko Crlenjak počastili su me također vrlo lijepim tekstovima. Jedine gospođe koje su pisale o mom radu bile su Mladenka Šolman, koja je napisala predgovor mojoj izložbi koju je upravo ona 1989. godine uredila u Modernoj galeriji, i Katica Čorkalo-Jemrić. Ova druga gospođa se inače bavi teorijom književnosti, ali je sa začudujuće dubokim razumijevanjem pisala o mojoj grafici. Stjepan Petrović (1949. - 1991.), tragične uspomene, pisao je o mojoj izložbi u Brčkom. Josip Škunca više puta je pisao o mojim izložbama, a ovdje je č1anak o izložbi u MG 1989. godine. Veliki Grga Gamulin (1910. - 1997.) zapazio me tek nakon te moje izložbe u Modernoj galeriji u Zagrebu i napisao esej u kome apostrofira ono čudovišno u mojim grafikama. Zanimljivo mi je kako književnici pristupaju likovnom djelu, pa se to lijepo vidi iz tekstova Zlatka Tomičića i Vladimira Rema, te posebice Joje Ricova. Govor što ga je na otvorenju moje izložbe u NSK 1992. godine održao Vlado Gotovac (1930. - 2000.) primjer je čistog filozofskog pristupa temi ljudske patnje. Goran Rem, književnik i teoretičar, napisao je o mom djelu vrlo sadržajan esej. Na kraju ovog izbora je tekst Zdravka Dvojkovića iz Gradskog muzeja Vukovar, koji je sa simpatijama rezimirao moj prijeđeni put. Svima njima još jednom zahvaljujem, mrtvima i živima, što su se htjeli baviti mojim djelom. Na neki način, objavljivanjem ovih tekstova, koji se, kao što sam rekao, uglavnom odnose samo na moje samostalne izložbe, podvlačim crtu, odnosno rezimiram svoje kretanje u hrvatskoj likovnoj umjetnosti od 1958/1959. do 2008. godine. Ne očekujem da se još može dogoditi bilo što značajnije od onoga što se dogodilo. Antun Babić