FIGURE I SJENE: o žudnji, nasilju i svetom u dramama Jeana Geneta i Bernard-Mariea Koltesa

Knjiga Marije Paprašarovski Figure i sjene bavi se dramama dvojice istaknutih francuskih književnika Jeana Geneta i Bernard-Mariea Koltèsa. Riječ o autorima koji su nekoliko desetljeća prisutni na repertoaru hrvatskih dramskih kazališta, objavljeni su im i prijevodi najvažnijih drama, o njima se predaje na fakultetima i umjetničkim akademijama, ali na hrvatskom jeziku njihov dramski opus još nije adekvatno prikazan i vrednovan. Stoga je ova izvrsna komparativna studija, u kojoj se prije svega uspostavljaju sveze Genet-Koltès i tekst-izvedba, istodobno i temeljni i pionirski znanstveni rad. Autorica uvjerljivo dokazuje da su Genet i Koltès svojim nevelikim, ali iznimno utjecajnim dramskim opusima zapravo reagirali na slične poticaje, bavili se sličnom problematikom te odgovarali na slična egzistencijalna, društvena, politička i kulturološka pitanja. Dokazuje također da su im odgovori na ta pitanja bili različiti, pokatkad i oprečni, što je, dakako, u izravnoj vezi sa svim razlikama između njih dvojice kao osoba i književnika te između njihova razumijevanja funkcije dramske književnosti i kazališta u suvremenom društvu, kao i njihova odnosa prema suvremenoj kazališnoj praksi. Unatoč tim razlikama i oprekama, sudi autorica, može se govoriti o nizu analognih postupaka i stavova. Nju u obojice tih iznimnih dramatičara prije svega zanima status "žudnje", odnosno pokretačkih sila koje njihovi likovi utjelovljuju i koje stvaranjem konfliktnih situacija pokreću dramsku radnju; zatim "nasilja", koje se javlja u širokom rasponu od verbalnih duela na tragu francuske klasicističke dramatike preko sakaćenja i ubojstava do rušilačkih prevrata; i "svetog", koje se ponajčešće javlja zahvaljujući radnjama što djeluju poput obnovljenih ili ironiziranih obreda te priča koje se pokušavaju približiti mitu. (iz recenzije Borisa Senkera) Knjiga Marije Paprašarovski nije tek književnopovijesni, romanistički doprinos upoznavanju općega kulturno-povijesnoga konteksta, profesionalnih biografija i dramskih opusa dvojice najznačajnijih francuskih dramatičara 20. stoljeća, nego i afirmacija nekih ogranaka poststrukturalističkoga mišljenja kao nemimoilaznog i kontroverznog suputnika i samih tih dramatičara i današnje prosudbe njihove prekretničke uloge. Ona izlazi iz okvira klasičnog monografskog prikaza na dva načina: prvo, zanimljivim izborom komparativnog predočivanja dvojice autora iste kulture, ali različitih generacija, koje promatra kroz smjenu uočljivih opreka, ali i nepobitnih idejnih i strukturnih kontinuiteta, nižući pomne dramaturške analize i tumačenja pojedinih njihovih dramskih tekstova; drugo, samosvojno odabire teorijske sugovornike koji su se ili već obraćali ovim piscima, posebice Genetu - kao što su Sartre ili Lacan - ili pak mimetizam i kazalište polemički smještali u okvire dalekosežnijih kritika kulture - kao što su to činili Barthes, Derrida i za autoricu posebno značajni Girard - a sve kako bi pokazala da su dramski autori koje je odabrala djelatni sudionici nemirne francuske intelektualne scene istoga razdoblja, unutar koje ideja kazališta - ako već ne i njegov dominantni repertoar - ne prestaje figurirati kao ključno poprište kulturoloških, ideoloških i teorijsko-kritičkih prijepora, bitno utječući i na niz francuskih teatrologa. (iz recenzije Lade Čale Feldman)