MARIE-DOMINIQUE CHENU: teolozi dvadesetoga stoljeća

Veliki katolički teolog, dominikanac Chenu, svojim je radom na dva područja, na kojima je razvija svoj znanstveno-istraživački rad, uvelike pridonio suvremenoj teologiji koja je prethodila II. vatikanskom koncilu, premda sam nije bio pozvan biti koncilskim teologom. Ta dva područja su povijest srednjovjekovne teologije s jedne strane, a s druge strane razmišljanje o zemaljskim stvarnostima, odnosno o prisutnosti Crkve u svijetu. Postao je osobito poznat po svojoj teologiji znakova vremena i po teologiji rada. Neko vrijeme i osporavan, ipak je doživio priznanje te ga je njegov učenik, a kasniji biskup i koncilski otac, mons. Claude Rolland, pozvao da bude njegov teolog te je kasnije imao važan prinos temama konstitucije II. vatikanskog koncila „Gaudium et spes“. Chenujeva teologija, u godinama koje su slijedile neposredno nakon Koncila, ostala je duboko usidrena u koncilskim tekstovima, koje je on shvaćao kao odlučujući zaokret u načinu shvaćanja naravi Crkve i ponovno ispravnom uobličavanju odnosa vjernika s objavljenom istinom. Tijekom sedamdesetih o. Chenu svojim se radovima vratio svome starom području, odnosno na hermeneutičku ulogu tradicije Crkve. Njegovo, još prijekoncilsko, inzistiranje na tzv. ortodoksiji i ortopraksiji, tj. na teologiji koja u isto vrijeme mora biti i spekulativna i praktična, premda je zbog toga morao i trpjeti, pokazalo se ispravnim te je ta teologija potvrđena na II. vatikanskom koncilu. Knjigu o velikom francuskom teologu napisao je profesor fundamentalne teologije na Sicilijanskome teološkom fakultetu Antonino Franco, koji je oca Chenuja osobno poznavao i s njime se dopisivao. Ovo je već 19. po redu knjiga niza „Teolozi dvadesetog. Stoljeća“.