POETIKA UMA: osvajanje, propitivanje i spašavanje značenja

Ova je knjiga, u neku ruku, pokušaj razotkrivanja nečeg prisno znanog, što u svojoj ne do kraja osviještenoj empirijskoj istinitosti ima sklonost izmicanja teorijskoj opservaciji: koncepta čovjeka - ili "čovjeka samog", protagonista poznate Buffonove krilatice - kao biča jezika koje svime onime što ga čini takvim kakvo jest, svojim tijelom, razumom, emocijama, praktičnim i komunikacijskim, ali i estetskim i etičkim potrebama, obilježava svijet koji ga okružuje. Upirući pogled u svijet, skloni smo previđati pretpostavke čina koji nazivamo gledanjem, odnosno sebe - sadržane već i u samome pogledu koji pridružujemo svijetu, posredstvom kojega nesvjesno i sami postajemo dijelom svega što vidimo. Spoznajno odjeljivanje čovjeka od svega ostaloga, pa i od samoga pojma čovjeka kao izravno intendirana objekta spoznaje, povezano je s potrebom objektiviranja stvarnosti, pa tako i s partikularnošću motrišta sklonim istisnuću u svojoj samorazumljivosti nevidljivih uzroka koji svako pojedinačno polje promišljanja i djelovanja doznačuju polju ljudskih interesa. Kao dio stvarnosti od koje se kao spoznajni subjekti distanciramo, a kroz same predmete koje izučavamo, suočavamo se međutim i s tragovima vlastite - tjelesne, intelektualne i emocionalne - prisutnosti, ne razabirući ih. No ti su tragovi posvud: u prostoru koji nastanjujemo i motrimo s obzirom na svoje tjelesne i duhovne potrebe, u predmetima materijalne i duhovne kulture koje proizvodimo unapređujući oblike ljudskoga življenja, u značenjima prirode - kao boravišta, resursa moguće preizgradnje svijeta, kao opasnosti, izazova, nadahnuća.... Ljudska svijest, rukovođena čovjekovim spoznajnim potrebama, poseže za idejom objektivnoga najčešće previđajući da već i sam čin mentalne, ili štoviše jezične identifikacije predmeta, predstavlja čin "uljuđivanja" svijeta koji remeti nikad nam do kraja dohvatno stanje stvari "po sebi". Jezik, kao funkcionalni izdanak spoznajnoga procesa, i sam je obilježen težnjom za dohvaćanjem istina koje izmiču našem fizičkome - i neposrednome mentalnom - dosegu. Kao takav, kada i stremi nepristranoj doslovnosti, jezik neminovno kodira dvostrukost ljudskoga položaja: potrebu za napuštanjem tijela (tendenciju objektiviranja ljudske stvarnosti) i potrebu za otjelovljenjem objektiviranog (tendenciju subjektiviranja svega što dotakne). Obje perspektive dio su metaforičke zapretenosti značenja samoga ljudskoga bića. Cilj ove studije jest teorijski prezentirati i praktički propitati dinamičke momente značenja kao izvedenice tijela u sprezi sa stvarnošću, tj. u relaciji sa svim domenama življenja koje uvijek iznova i uvijek na drukčiji način mobiliziraju metaforičku transgresivnost jezika. Krećući se od logičkoga, posredstvom pragmatičkoga i estetičkoga, prema etičkome polu ove problematike, uznastojali smo pak "zatvoriti krug" - ostavljajući ga, međutim, ipak otvorenim.... U duhu je prezentirane problematike, naime, upozoriti i na utopijsku varljivost svake dovršenosti... (Autorice)