RAZLIKA I PONAVLJANJE

Remek-djelo "Razlika i ponavljanje" Gilles Deleuze objavljuje 1968. godine. Deleuze stvara u najplodonosnijoj filozofskoj atmosferi dvadesetog stoljeća (u razdoblju od 1965. do 1975. godine) kada uz njega najvažnije knjige objavljuju Michel Foucault, Jacques Derrida i Jean Francois Lyotard . Dakle, on nije usamljeni genije, okružen nerazumjevanjem. Naprotiv, njegova je filozofska genijalnost najradikalnija, a gustoća njegovih ideja najveća. Poslije "Razlike i ponavljanja", što je jedan od segmenata Deleuzove doktorske teze (dva druga segmenta su Spinoza i problem izraza te Logika smisla, obje objavljene 1968. godine), pojmovima razlike i identiteta jednostavno je nemoguće pristupiti onako kako im se pristupalo do tada. Ako se pojam identiteta uvijek izražavao u identitu pojma sa samim sobom, ako je pojam, od vremena grčke filozofije, pretpostavljao idealna značenja, s Deleuzeom razlika postaje veličina koja se održava na vlastitim nogama, ali to, istovremeno, znači da iz ravnoteže izvodi čitavu tradiciju koja je, da bi bila djelotvorna, da bi uopće postojala, morala ležati na čvrstom, nepomaknutom temelju. Ako se filozofsko zdanje gradilo tako što se, logično, najprije udarao temelj, potom se dizali zidovi i, na kraju, postavljao krov, poslije Deleuzove knjige filozofi su morali učiti da grade od istog materijala, ali bez unaprijed datog temelja. Jer, piše Deleuze, kritizirajući dotadašnje shvaćanje filozofije, odbacujući božanski (transcendentalni) autoritet, temelj nam uvijek dolazi s neba. Sada se temelj (identitet) urušava u sebe, stvarajući heterogenu sredinu koja zahtjeva nove pojmove. Zato Deleuze stvara pojmove smatrajući to stvaranje najvišom filozofskom djelatnošću. Zato u ovoj knjizi koju, preporučuje pisac, treba čitati kao detektivski roman, pronalazimo pojmovna čudovišta i pojmovna čudesa poput transcendentalnog empirizma, kaosmosa, razdružujućeg sjedinjavanja (disjunktivna sinteza), kao i čitav niz fascinantnih pojmovnih kombinacija koje i dalje čekaju svoje tumače, svoje (rekao bi možda Deleuze) ljubavnice i svoje ljubavnike.