UVOD U HRVATSKU KRATKU PRIČU

U knjizi je naglasak na povijesnom razvoju kratke priče kao žanra, na teorijski pristup kratkoj priči kao i na opisivanje njezinih generičkih obilježja. Kratka priča bit će promatrana u hrvatskom književnom kontekstu. Kratka priča vrlo je popularan književni diskurs. Poetika kratke priče nije strogo definirana, podložna je raznolikosti, u njoj se iščitavaju povijesni, politički, sociološki, antropološki konteksti. Kratka priča oznaka je za otvoren (i na početku priče i na njezinu kraju) prozni iskaz koji kroz zapis o fragmentu iz svakodnevice upućuje na stanje unutar njega, ostvarujući pri tome formalnu i stilsku ekonomičnost. U kratkoj priči događaj je interpretiran na individualan način, tako da potpunu ulogu dokumenta ona ne može imati. U priču je upisan subjektivan pogled na zbilju. Takvim načinom pričanja (izbor riječi, konstrukcija rečenice, stilizacija, cjelokupno oblikovanje kratke priče) autor odlično uspostavlja kontakt s čitateljima pa oni, osim što u jednom dahu pročitaju napisano, upisuju u priču i vlastito vrednovanje svakodnevlja. Dobra komunikacija između čitatelja, autora i teksta omogućena je fleksibilnošću kratke priče koja svojom zaključnom otvorenošću zadovoljava horizont očekivanja većine recepijenata. Jedna je od bitnih karakteristika kratke priče težnja ne prema poanti, već središnjem efektu.